Anđelko Igrec nam se predstavlja ovim nosačem zvuka sa svojim ranijim skladbama, duhovnog, kršćanskog obilježja, koje su to ne samo po tekstovima nego i po svojem glazbenom izrazu.

Uvijek je Igrec bio okrenut prema glazbenim djelima duhovnog sadržaja i izraza. Vidi se to i u radosnu kliktanju i u pobožnim meditacijama njegove duše u raznim skladbama. Pa i onda kada pravi izlete u svjetovna glazbena područja, vrlo brzo vraća se u svoju maticu – kršćansko nadahnuće. Ne ustručava se skladati ni male, jednostavne glazbene oblike, a spreman je uhvatiti se u koštac i s većim kompozicijama.

Ovaj CD sadrži četiri djela. Tri su nastala još za vrijeme Igrecova studija glazbe u Beču, a jedno nakon njegova povratka u domovinu (Adoro te). Iz njih izbijaju raznoliki elementi kojima skladatelj želi istaknuti tekstualni sadržaj. On zna da je u duhovnoj (crkvenoj) glazbi riječ uvijek na prvom mjestu. U njegovo skladanje ulaze elementi gregorijanskog pjevanja, folklorno-ritmičkih obrazaca, pastoralno-lirskih ugođaja, svečanih himničko-ekstaznih ushita... Sve to međutim prožima temeljno obilježje: produhovljenost, pozitivno usmjerenje i radost, unatoč križu i patnji. U eteričnom zvuku, dematerijaliziranim izričajem Anđelko Igrec zalazi i u mistična prostranstva.

Kyrie-litanije (Beč, 1995.)

Ova kompozicija za mješoviti zbor, udaraljke i orgulje napisana je na tekstove Novog zavjeta, Nicejsko-carigradskog vjerovanja i nekih litanijskih zaziva. Skladatelj ima na pameti događaj preobraženja na gori i prvi Isusov navještaj muke. Dominira zanosan himnički izraz, kojim se provlači čas tihi, čas snažan vapaj „Kyrie eleison!“.

Rasplamtjeli zvuk orgulja na početku rastvara nebesa nad Isusom i apostolima na Taboru. Snažno i svečano muški zbor jednoglasno doksološki kliče preobraženomu Kristu, Sinu Boga živoga, ljubljenomu Očevu Sinu, Mesiji. A onda iznenada nastupa ženski dio zbora koji skrušeno prosi: „Kyrie eleison!“, da bi se odmah pridružili i muški glasovi u vapaju onomu koji se jedini može smilovati. I ta će se molba za smilovanjem, čas tiho čas jako, ponavljati dokraja skladbom na stiliziranu gregorijanskom napjevu. Tako se ističe vjera da Gospod najviše pokazuje svoju moć upravo praštanjem! Cijelo čovječanstvo uzdiže ruke Bogu i moli spas.

Sve se, ipak, u kompoziciji usmjeruje prema uzvišenim naslovima Kristovim: On je Bog od Boga, svjetlo od svjetla, od pravoga Boga pravi Bog, kralj pobjede i kralj slave. Veličanstveni himan Pantokratoru pjeva čovječanstvo i cijeli kozmos: sve vidljivo i nevidljivo stvorenje. Nakon ponovljene prošnje za smilovanjem ističe se duboka vjera u Krista pobjednika: Ti svladao si smrt i grob. A onda na akordičkoj podlozi zbora koji bezbroj puta ponavlja „Kyrie eleison!“, lirski i profinjeni nastup solo soprana s riječima: Ti si sunce pravde! Ti si mira knez! Sjajne Kristove haljine, bijele kao snijeg lelujaju na vjetru i dodiruju apostole na čelu s Petrom. Gledamo Isusa koji stoji preobražen, sjajan, podignutih ruku prema nebesima. Ovaj trenutak mira i spokoja želi se već sada pretvoriti u vječnost. No zove nas svakodnevna križevna stvarnost na povratak s gore u dolinu, budući da još nije nastupila paruzija. Ipak, nju već naviješta snažni završetak orgulja koje uz udaraljke najavljuju neprestano blaženo gledanje proslavljenog Krista.

Kraljevski psalmi (Beč, 1996.)

Ovih pet pjesama, posvećenima p. Georgu Brauliku OSB, jesu psalmi koje starozavjetni pjesnik pjeva Jahvi. Njegovim raznolikim duševnim raspoloženjima pridružuje se i skladatelj: on pred Bogom – Kraljem – kliče pohvale, pleše, klanja se, pjeva pjesme ljubavi, zahvaljuje. U srcu se javlja i strah, ali prevladavaju radost i zanos. Uz troje solo-pjevača nastupa sastav od 11 instrumenata, koji podsjećaju na hramska glazbala, tu su puhači i udaraljke te nezaobilazni starozavjetni instrument – harfa. Pridružuju im se i orgulje.

Neka od velikih starozavjetnih žena (sopran) u prva dva psalma poziva svojim glasom na hvalu i ples. Ističe se nježna pratnja harfe kojoj se postupno priključuju puhaći instrumenti. Zatim nastupa hramski veliki svećenik (bariton): on pjeva Gospodu u ime vjernog naroda. Njegovu se kliktaju pridružuje priroda: svemir, biljke, životinje. Veličajnom himničkom ugođaju napose pridonosi grandiozni zvuk orgulja. A Jahve snažno pokazuje nad prirodom svoje gospodstvo potresom, ognjenim munjama i zastrašujućom grmljavinom. U četvrtom psalmu raspjevani alt izvodi uz harfu svadbenu pjesmu, pjesmu ljubavi Jahvi, ali i svome zaručniku. Napokon tri glasa s cijelim instrumentalnim sastavom izvode zahvalnicu Gospodu, jer vječna je ljubav njegova! Njemu treba zahvaljivati jer je u prvom redu Stvoritelj svega, a onda i Izbavitelj izabranog naroda iz ropstva egipatskoga. Ali on je Osloboditelj i iz svih drugih sužanjstava, kako naroda tako i svakoga pojedinca. Zbiva se izlazak iz Egipta u Obećanu zemlju, iz tame u svjetlo, iz ropstva u slobodu: vječna je ljubav njegova!

Adoro te (Prelog-Varaždin, 1999.)

Skladanje čuvenog euharistijskog himna sv. Tome Akvinskog naručio je oktet sestara Klanjateljica Krvi Kristove. Već sama ta činjenica upućuje na to da će u kompoziciji doći do izražaja latreutički karakter najuzvišenijeg sakramenta. Ovo je nadahnuta trodijelna skladba za ženski zbor a cappella iz kojega zrače i stoljeća motetske tradicije i suvremenost. Najzrelije je djelo na ovom CD-u u odličnoj izvedbi ad hoc sastavljenog ženskog okteta.

Meditativni karakter djela slušatelja stavlja eindrucksvoll u ozračje molitelja, koji časti Kristovu prisutnost u Presvetom i daje uvid u kršćansku čežnju, stati pred skrivenog Boga u eshatološkom gledanju konačno “licem u lice”.

Glavni je ovdje Onaj koji nije samo prijatelj i brat, nego Svevladar. Izmjenjuju se duboka šutnja i pobožno pjevanje. Središnje mjesto skladbe je ponavljanje (šest puta uzastopno!) riječi „vjerujem“ na čvrstom suzvuku u crescendu do fortissima. Na potki gregorijanske melodije razvijaju se široke melodijske linije te eterični harmonijski sklopovi. Ne samo da osluškuje Spasiteljev glas, molitelj sve jasnije gleda njegovo lice čeznućem vjerničkog srca. Skriveni Bog otkriva se postupno svojem vjernom. Najdublja želja pobožne duše upravo jest: vidjeti Boga svojim očima (usp. Iz 52, 8), što će se u potpunosti dogoditi u vječnosti. Tako se kroz kompoziciju otvara eshatološka perspektiva, spajajući auditivni i ikonografski aspekt: vjeru riječi (slušanja) i vjeru slike (gledanja). Starozavjetni „slušaj, Izraele“ (Pnz 6,4) zamjenjuje novozavjetni „podignite oči i promatrajte“ (Iv 4,35) što se konačno pretapa u paruzijsku stvarnost gledanja Boga „licem u lice“ (1 Kor 13,12).

Bečka misa (Beč, 1994.)

Nastala je po narudžbi Hrvatskog kolegija u Beču i p. Jerka Matoša, a na poticaj p. Ivana Matića SJ koji je napisao parafrazu na tekst misnog ordinarija. Primjećuje se da je ovo djelo vremenski najranije Igrecovo djelo. Ne uvijek dovoljno metričko-ritmički izglađen tekst skladatelj je uspio uobličiti u raspjevanu i ritmički pregnantnu kantatu. Njezino izvođenje zahtijeva prigodnu svečanost, veliki prostor i isto takav izvodilački ansambl. Orkestralna partitura uspjeliji je dio kompozicije u kojoj dolazi do izražaja bogat instrumentalni kolorit. Kompozitor se trudi da po mogućnosti samostalno vodi linije instrumenata u odnosu na zbor. Folklorni elementi s osebujnim ritmom daju posebnu svježinu i dopadljivost ovoj višestavačnoj kompoziciji. Pjevaju ovdje ljudi, pjevaju anđeli i cijela priroda, dajući hvalu i poklon trojedinom Bogu – Ocu i Sinu i Duhu Svetomu – moleći ujedno za oproštenje, milost i mir. Unatoč sakralnom tekstu ovo djelo kao da izlazi iz okvira naglašeno duhovnih kompozicija: ona jednostavno najvećim svojim dijelom odiše svečanom himničkom razigranošću i iskrenom radošću.