Božić, mali Bog, umanjenica je kojom se u hrvatskom jeziku želi naglasiti, osim fascinacije izričaja, veličinu koja je svojstvena samo malenima (Ako ne budete kao djeca...). Božje sebedarje kojim obdaruje čovjeka, bira najneobičniji, čudesan način ljubavi, nesrazmjeran i neshvatljiv ljudskoj zamisli. Neznatnost je obzor kojim Bog dolazi. Dolazi među nas, ljudskim rođenjem. Postaje čovjek, a time obznanjuje da je ljudsko postalo božansko: Ljubav Božja prevelika, primi pravu put čovjeka, Narodi nam se kralj nebeski. Kralj vjekova, Mali Princ, odabire način dolaska k nama, a to je put običnih, slabih, nejakih, odbačenih: Štalica prosta, bi njemu dosta prigodna, O sretnog kralja kome je štala ugodna. Samo je Bog mogao doći u jednostavnosti i samozataji.

Rođen ne u izobilju, nego u osami pojate, gdje su pastiri sklanjali svoja stada za nevremena, za priproste je pastire bio veliko iznenađenje, ali i sreća prvog darivanja Djeteta: O pastiri čudo novo, niste nikad vidjeli ovo. Bačen s majkom na ulicu, neposredno prije trenutka vlastita rođenja, od ljudi radi kojih je došao na ovaj svijet, kao što jasno govori tekst Vjerovanja: Radi nas ljudi i radi našega spasenja, okuplja prvo malene, neznatne i marginalne. U štali, gdje su životinje imale privilegiju biti svjedokom njegove prve ljudske životne muke, prvog plača i studeni, jasle su njegova prva kolijevka: Djetešce nam se rodilo, u jasle se položilo.

Prvi trenuci života Božje ljudskosti imaju jasne naznake trpljenja i martirija koji će obilježiti njegovu otkupiteljsku ulogu: U štalici prostoj leži Djetešce, na slamici oštroj kao Janješce i Tu na slami plačeš sav od studeni. Već jaslice imaju sve naznake križa: On za nas trpi čim se rodi. Misterij otkupljenja već je počeo Božjim rođenjem.

Razvojem crkvene liturgijske glazbe pojedinih naroda božićne su pjesme zauzimale važno mjesto i u kulturi naroda, ponekad sa snažnim lokalnim utjecajem, kako glazbenim, tako i narodnim. Hrvatske su božićne pjesme kulturološko i povijesno nacionalno blago.

Prva pisana hrvatska božićna pjesma, Bog se rodi u Vitliomi, svojim jezičnim idiomom, premda još uvijek arhajskim, ali već formiranim hrvatskim jezikom, može se deduktivno smjestiti potkraj XIV. stoljeća (prema sačuvanom tzv. Pariškom kodeksu). U slično se razdoblje nastanka može staviti i stara božićna pjesma Istre, Dalmacije i otoka: Va se vrime godišta.

Prva kajkavska, tzv. Pavlinska pjesmarica iz 1664. godine donosi 19 božićnih pjesama, a prvo izdanje pjevnika zagrebačke katedrale iz 1701. god. Cithara octochorda zapisuje ih već trideset.

Današnje božićne pjesme, koje obilježavaju liturgijsku okosnicu Božića, premda nisu toliko stare, vrlo su snažno ukorijenjene u hrvatsku nacionalnu i liturgijsku baštinu, tako da zapravo čine svojevrsni «kanon» od desetak pjesama (Kyrie eleison, Svim na zemlji, Radujte se narodi, O Betleme, Narodi nam se itd.) i čini se da su prema dostupnom izvoru (zagrebački kanonik poznati muzikolog dr. Janko Barle) nastale početkom 19. stoljeća, a skladao ih je Franjo Langer, orguljaš zagrebačke prvostolnice.

Vrlo je slojevit odnos hrvatskih božićnih pjesama i samog misterija Božića. Prvo, pjesme nude jezgrovitost tekstualnosti, slobodno se može naglasiti i intertekstualnosti, a istodobno njihova je karakteristika jednostavnost izričaja, zornost i transparentnost svojstvena pučkom govoru i vidovitosti, gdje se zapravo s vrlo oskudnim i jednostavnim riječima, eidetskom slikovitom poetizacijom, dodiruju, ali i vrlo precizno formuliraju dogmatske istine o Božjem rođenju. Pjesme fokusiraju samu bit božićnog misterija. Glazbena ikonologija pjesama kreće se u rasponu od pučkih napjeva do obrada složene harmonizacije, vrlo je prihvatljiva običnom čovjeku, ali jednako tako i glazbenim stručnjacima.

Mješoviti zbor varaždinske katedrale Chorus angelicus pod vodstvom svog umjetničkog voditelja Anđelka Igreca djeluje već deset godina. Osim liturgijskog pjevanja njeguje i izvodi svjetsku i nacionalnu duhovnu glazbenu baštinu, predstavlja se zapaženim koncertnim nastupima, posebno zadnjih godina na Varaždinskim baroknim večerima (A. Vivaldi: Gloria, G. F. Händel: Psalam 112, C. Ph. E. Bach: Magnificat), kao i samostalnim koncertima (G. Faure: Requiem, W. A. Mozart: Requiem, Krönungsmesse, Spatzenmesse...).

Zbor tradicionalno svake božićne noći prije polnoćke i u čekanju dvanaeste ure izvodi božićne pjesme. U božićnoj noći, kada se veselje navješćuje, kada se raduju narodi, kada Betlem gori, kada Mati Marija pjeva uspavanku malom Isusu, zbor i orgulje u varaždinskoj prvostolnici pripremaju glazbenu svečanost dočeka spomena Božjeg rođenja.

Poseban osvrt zaslužuju orguljske improvizacije uvoda i poveznica između kitica pjesama katedralnog orguljaša Igreca. Anđeoskom razigranošću Angelus Ludens nudi male majstorije improvizacijske vještine, kontrastno, ritmičko-agogički zanimljivo, a posebno registracijski inventivno, gradacijski smiono, gradi male glazbene cjeline. To umijeće zaokružuje orguljska skladba Zdravo budi mladi kralju - varijacije na temu međimurske božićnice, koja prerasta u široku glazbenu fresku, sastavljenu od niza bogatih i i neočekivano suprotstavljeno koncipiranih glazbenih pristupa u obradi osnovne glazbene teme.

Ovim nosačem zvuka, o svojoj desetoj obljetnici, Chorus angelicus, zahvalan za potporu svojih biskupa, svećenika ordinarijata i tolikih podupiratelja, daruje svim ljudima dobre volje ovu rukovet božićnih pjesama.

Božić 2009. g.

Dr. sc. Josip Detoni