Praizvedba oratorija "Pashalne slike" varaždinskog skladatelja mo. Anđelka Igreca, koja je u sklopu 37. Varaždinskih baroknih večeri priređena u katedrali Uznesenja BDM u Varaždinu upravo na 10. obljetnicu uspostave Varaždinske biskupije, zabilježena je trajno na nosaču zvuka čije je predstavljanje održano u četvrtak 10. travnja 2008. u tom biskupskom gradu, popularno zvanom gradu baroka, glazbe i cvijeća.

"Live" snimku praizvedbe tog oratorija za sole, dječji zbor, mješoviti zbor i orkestar na tekstove Svetog pisma 28. rujna 2007. godine na dvostrukom nosaču zvuka (CD-u) izdali su diskografska kuća "Orfej" Hrvatske radio-televizije i izdavačka kuća "Glas Koncila".

U predgovoru popratne knjižice prof. Georg Braulik analizira tekst, a Erika Krpan glazbu novog oratorija:

O tekstu oratorija

Ime oratorija zvuči možda iznenađujuće. Aramejska riječ Pasha označava jedno između mnogih hodočasničkih slavlja Izraela kojim se slavilo rođenje Božjeg naroda. U tu svrhu u Hramu se klalo janje i blagovalo u jeruzalemskim domovima na spomen oslobođenja iz egipatskog ropstva. Novi zavjet s Pashom povezuje prije svega Isusova oproštajna večera i njegova smrt na križu, ali i njegovo uskrsnuće i uzdignuće u nebesku slavu. Svi ti događaji bivaju posadašnjeni u liturgiji Crkve u svetom Trodnevlju, dakle od Velikog četvrtka do Uskrsne nedjelje. Drugi Vatikanski koncil govori o "misteriju Pashe". To središte biblijske povijesti i vjere Crkve prožima ove Pashalne slike. Njihova tema i sadržaj nisu, dakle, samo Kristova muka i njegovo uskrsnuće već sveukupno spasenjsko događanje Pashe.

Za oratorij su izabrani isključivo tekstovi Svetog pisma i svete mise. Tri starozavjetna psalma te proročku četvrtu pjesmu o Sluzi Jahvinom iz knjige proroka Izaije oratorij povezuje s tekstovima iz evanđelja i Pavlovih poslanica. U okviru cjelokupne kompozicije ti tekstovi naizmjenično pojašnjavaju jedan drugog te postaju jedinstveni veliki meditativni tekst. Zbog toga između "Starog" i "Novog" zavjeta nema raskoraka, već je ono novo u "Novom" zavjetu gotovo samo to da je navještaj dogođenoga u Isusu Kristu ono što je u prošlosti bilo definirano kao nada, iščekivanje i anticipirana budućnost. Dijalog između biblijskih tekstova slijeva se na kraju prvog, drugog i trećeg dijela oratorija u misne napjeve - u grčki Kyrie eleison (Gospodine, smiluj se), latinski Sanctus (Svet) i hrvatski pjevan Benedictus (Blagoslovljen). Sljedeći misni napjev, trostruki Jaganjče Božji utkan je u prvi dio oratorija. Ti napjevi (vjerničke) zajednice koji ujedinjuju sve glasove, čine oratorij euharistijskom, dakle, zahvalno-slavljenskom liturgijom. Stoga se oratorij ne sluša samo kao koncert, već se u njemu sudjeluje vjernički (tj. vjerujući) i slavljenički.

Time smo već u središtu dramatike "pashalnih slika". Ona se razvija u četiri dijela: Muka, Jaganjac, Zahvalna gozba te Euharistija narodAc. Iako su ti dijelovi u sebi zaokružene raznobojne zvučne slike jednog i cjelovitog pashalnog misterija, ipak se ne nastavljaju jedan na drugi nepovezano, već pripovijedaju i tumače uz pomoć izbora i slijeda svojih tekstova jednu "priču". Najprije su povezani prvi i drugi dio, a zatim treći i četvrti u dva diptiha. Prvi diptih moglo bi se nasloviti: Jaganjčeva muka, a drugi: Zahvalna gozba spašenih kao euharistija narodAc. No, ovo ipak nije jedini unutarnji suodnos sva četiri dijela. Dinamika pripovijedanja orijentira se također na oba starozavjetna ključna teksta, Psalam 22 i Izaijinu pjesmu o Sluzi Jahvinu. Oni su ugrađeni u prvom i trećem, odnosno u drugom i četvrtom dijelu. Potrebno je uzeti u obzir i te poveznice. Pojedinačno to izgleda ovako: Psalmom 22 evanđelja tumače Isusovu muku; on umire na križu s riječima psalma na ustima: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" Psalam, međutim, ne sadrži samo jadikovku molitelja nad vlastitom smrtnom mukom već uvodi i u zahvalnu pjesmu zbog spasenja koje će se ostvariti započetom vladavinom Božjom. U oratoriju su raspodijeljeni jadikovka i zahvala na prvi i treći dio, dakle, na Muku i Zahvalnu gozbu. Slično vrijedi i za četvrtu pjesmu o Sluzi Jahvinom iz 53. poglavlja Knjige poroka Izaije.

Dok s jedne strane drugi dio oratorija opisuje "Jaganjca - žrtvu", "Čovjeka punog bA´li", "koji je naše bolesti ponio i naše boli na se uzeo", s druge strane četvrti dio u Euharistiji narodAc naviješta da će sluga, "koji je svoj život žrtvovao za naknadnicu, vidjeti potomstvo i produžit' sebi dane". To unutrašnje preklapanje pojedinih Pashalnih slika čini mogućim da se na temelju ključnih biblijskih tekstova dvaput prikaže put od izbavljenja iz smrtne muke (prvi i treći dio) prema životu s Bogom (treći i četvrti dio).

Upravo opisan obrat ne ograničava se samo na Stari zavjet. U nastavku oratorija starozavjetnim tekstovima uz bok stoje riječi Novog zavjeta koji Isusa legitimiraju kao trpećeg pravednika iz psalma i smaknutog Slugu Jahvina. Tri su primjera za to. U drugom dijelu oratorija (Jaganjac) Isusova jadikovka nad Jeruzalemom prethodi opisu čovjeka boli iz Izaijine knjige koji je "proboden zbog naših grijeha, satrt zbog naših opačina" i "odveden k'o janje na klanje". Budući da je Isus ubijen zbog svojeg proročkog poslanja, on ispunja ono što je rečeno o poniznom Sluzi Jahvinom u Izaijinoj knjizi. Sljedeći primjer je iz trećeg dijela oratorija. Ovaj dio komentira žrtvenu gozbu koju će slaviti spašenik sa zajednicom (prema psalmu 22) sa susljednim Isusovim riječima s posljednje večere i govorom o euharistiji iz Ivanova evanđelja. Te riječi isprepletene su s predbacivanjima rulje koja zahtijeva Isusovo smaknuće. Posljednji primjer je iz četvrtog dijela gdje se biblijski tekstovi najopsežnije uzajamno tumače. Isusove riječi o hodočašću narodAc u kraljevstvo nebesko i riječi nad kaležom o njegovoj krvi koja se za mnoge prolijeva, dobivaju ovdje svoju povijesno-spasenjsku težinu po riječima proroka o sluzi Jahvinu koji svojom pomirbenom žrtvom "opravdava mnoge". Himan iz poslanice Filipljanima koji neposredno slijedi identificira sudbinu tog sluge sa samopredanjem Isusovim sve do smrti na križu, uzdignuće sluge među "velike i moćne", s uzdignućem Isusa za Kyriosa, božanskog Gospodina na čije će se ime "prignuti svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika".

Psalam 113 završno daje predokus tog univerzalnog hvalospjeva. Dalo bi se navesti još mnogo daljnjih poveznica među tekstovima. Ipak, i ove navedene dovoljno pokazuju kako razumijevanje Starog zavjeta kroz Novi i obrnuto, Novog zavjeta kroz Stari čini Pashalne slike kompendijem cjelokupne biblijske povijesti spasenja.

Sva četiri dijela oratorija uokviruju stihovi iz Psalma 116. Kada molitelj kao "Sluga Jahvin" u prologu vapi za izbavljenjem iz smrtne muke, ali i najavljuje da će u zahvalnoj žrtvi podići čašu spasenja, tada poput lajtmotiva ukazuje na spasenjsko događanje koje Pashalne slike kasnije razvijaju. Epilog stihovima iste zahvalne pjesme sažima već opisanu sudbinu Sluge Jahvina. Njegovo iskustvo u završnici biva i nama obećano: "Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih. Hodit ću pred licem Gospodnjim u zemlji živih".

Svojim sam opaskama Pashalne slike mogao samo donekle predstaviti i natuknuti svo teološko obilje biblijskih tekstova i dubinu spasenjskog događanja. A da ne govorimo o duhovnom bogatstvu koje posreduje njihov zvučni govor. Vjerojatno se njihovo ozračje niti ne može primjereno izraziti riječima već čovjeka zahvaća intuitivno i govori neposredno njegovu srcu. Tako ostaje samo izvjesnost da će svi koji se ne zadovoljavaju time da zvučne slike oratorija dožive isključivo kao umjetničko djelo već se otvore i njegovoj duhovnoj dimenziji dobiti više nego što ikada može pružiti samo tumačenje teksta i glazbe.

Georg Braulik OSB, Beč*

(Prijevod: Josip Koprek)

*Georg Braulik, DDr., rođen 1941. u Beču, benediktinac, od 1976. do 2004. sveučilišni profesor za Stari zavjet na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Beču. Autor je brojnih znanstvenih radova sa svog područja. Član je Austrijske akademije znanosti.

O Pashalnim slikama Anđelka Igreca

Zadatak je bio iznimno zahtjevan: kako danas, u vremenu posvemašnje individualizacije glazbenih ideja i njihovih realizacija, stvoriti trajanjem i sastavom opsežno vokalno-instrumentalno djelo u kojemu će se usuglasiti visoki umjetnički standardi s polazišnim duhovnim sadržajem?
U novijoj hrvatskoj glazbi malo je djela sakralnoga sadržaja. Stoga nije bilo niti oslonca u tradiciji koja bi bogatstvom i raznolikošću mogla činiti čvrsti temelj za vlastito promišljanje djela.
Pashalne slike stoga su u cijelosti: s idejnoga, formalnog i sadržajnog aspekta ovisile o svom autoru.

A to pokazuje ova opsežna partitura? Najprije izvrsno školovanoga skladatelja koji je temeljito svladao umijeće skladanja i s lakoćom ozvučuje svoje ideje. Dakako, na toj bi se pretpostavci trebalo temeljiti svako umjetničko djelo, pa ipak, u za glazbu teškim vremenima posvemašnje svedopustivosti imponira čitkost, razvedenost i usklađenost složenoga notnog zapisa.

To je, međutim, tek polazište četverodijelnom ustroju oratorija koji, osim što je oblikom uglavnom građen po načelima tradicionalnog oratorija prateći tijek, sadržaj i smisao teksta, sadrži i niz autorski zanimljivih pojedinosti koje čine bit skladateljskoga rukopisa Anđelka Igreca.

Svojevrsna spekulativnost jedna je od odlika tog rukopisa. Ona se odražava u svim parametrima, a možda najviše u skladateljevu osjećaju za proporcije kojim promišljeno gradi dramaturgiju djela. Silnice rasta i opuštanja napetosti neprestance su u trostrukom dosluhu: vode računa o tekstu na koji se relacioniraju, logično slijede ustroj stavka, ali istodobno slijede i misao o cjelini djela. Taj spekulativni preplet se, međutim, tu ne zaustavlja.

On obuhvaća i način kako autor proporcionira pojedine elemente instrumentacije, koja ima važnu ulogu u kretanju spomenutih silnica. Veliki orkestralni aparat, izrazita udaraljkaška sekcija, sve poduprto orguljama i glasovirom, pa ipak, pojedine se instrumentalne linije skladno nadovezuju jedna na drugu, zvuk se nikada ne guši u pretjeranom obilju, glazbena je struktura uvijek pregledna. Preglednost i čitkost nadopunjuje izrazit smisao za boje koji zaokružuje instrumentalni svijet Pashalnih slika uvijek uzimajući u obzir dva smjera: sadržajni i tonski. Kao dobar primjer može poslužiti početak stavka Crv sam, a ne čovjek iz prvog dijela skladbe u kojemu je solistička dionica tenora skladno i uravnoteženo uokružena solističkim nastupima puhačkih glazbala, ali i stavak Plač nad Jeruzalemom, u kojemu će se u zanimljivim i skladnim linijama ispreplesti harfa, engleski rog i vibrafon prateći solo mezzosoprana.

U neprekidnom i uspjelom nastojanju da se postigne jedinstvo sadržajnoga i tonskog obzora djela nije bilo moguće, a niti potrebno, pod svaku cijenu izbjeći i poneki deskriptivni element, glazbeni motiv koji karakterom odgovara sadržaju teksta u trenutku kada se autoru činilo potrebnim nešto doslovnije podcrtati asocijaciju na tekst. Rabeći takve deskripcije s mjerom i ukusom Igrec potpomaže dramaturgiji pojedinog stavka, rastu i opadanju napetosti, a oboje - i rast i opadanje umjesno su i skladno usuglašeni s formom kao cjelinom. Na primjer, već u Prologu neprestane će promjene metra  a one se u partituri javljaju kao znak drame - naznačiti stanoviti nemir što proizlazi iz značenja teksta, a repetitivni element u govorenom tekstu bit će sredstvo kojim autor postiže željenu dramatičnost. Slični će zadatak česte promjene metra imati i u stavku Jaganjac, u kojemu je motiv jaganjca taj koji preuzima ulogu repetitivnosti što naglašava ideju žrtve.U tom je smislu karakterističan i završetak stavka Večera u trećem dijelu oratorija gdje se dramatičnost postiže u repetitivnoj liniji zbora koji tekst izgovara u parlandu, a taj parlando - kako upućuje i autorska bilješka  mora iskazivati opsežnu ljestvicu osjećaja.

Dramatičnost trenutka naglašava i orkestralni odlomak bez sudjelovanja ljudskoga glasa koji slijedi.

Dakako, jedan od bitnih parametara u građenju tih silnica rasta i opuštanja napetosti, u arhitektonici i pojedinih stavaka i djela u cjelini, je harmonijski jezik. Ni iz kakve spektakularne vizure Igrec ne motri vlastiti harmonijski izraz. On sve što hoće može izraziti unutar - uvjetno rečeno - slobodne tonalitetnosti i dovoljne su mu ponekad i opore disonance da tonski oblikuje sadržaj teksta, poneki akord će se razriješiti a poneki i neće, što ovisi o tome kakav učinak želi postići. Isto vrijedi i za vodoravne linije, ne prečesto izrazito melodijski naglašene, ali slobodne, uvijek usklađene s tekstom, u finim kontrapunktskim odnosima i u pretežno manjim intervalskim pomacima.

U stavku Čovjek boli solistički će se glasovi mezzosoprana i tenora naći u finom, izražajnom prepletu i - podržani najprije gudačima a potom i zborom - oblikovati dojmljivu tužaljku iskazanu jednostavnim kretanjem ujednačenih ritamskih pomaka.
Sve su pojedinosti Igrecova skladateljskog izraza u Pashalnim slikama u ovisnosti o poruci koje djelo kao cjelina želi i uspijeva izraziti. Misao da umjetnički čin može posvjedočiti duhovni status autora, povezala je slike predočivši poznati sadržaj, ideju žrtve, s izrazito osobnim pogledom skladatelja, s pogledom čovjeka čija je vjera neupitna. "Hodit ću pred licem Gospodnjim u zemlji živih", završni je tekst oratorija i na stanovit način zaključna poruka svima koji u toj zemlji živih nastoje časno proživjeti svoj vijek.

Erika Krpan